Umjetničko izražavanje

First topic message reminder :

Nedavno mi je Silva rekla da već dugo nije pročitala neki moj osvrt, da joj fali taj način izražavanja pa sad otvaram novu temu...
Dakle, ovdje ću s vama podijelit nešto iz svog skromnog opusa proznih djela.
Kritika je uvijek dobrodošla!

Iznosim jednu priču koja je nastala 2007. godine...



«Kao i svaki pisac i ja imam svoje omiljeno mjesto za stvaranje djela. Upravo ova klupa u gradskom parku gdje sada sjedim. Uvijek bi ovamo došao sa svojim prijateljem i pisali bi o čudnovatim krajevima, izgubljenom svijetu, neobičnim junacima ili crvenim cvjetovima na haljini usnule djeve.»
Govorio sam tako čovjeku u crnom odijelu koji je sjedio kraj mene, ali on mi nije odgovarao. Nije govorio, šutio je. Na njegovom jednoličnom izrazu lica zamijetio sam lagani smiješak, ali nimalo ugodan. Usne su mu se mirno pomicale kao da se trude oblikovati preziran osmijeh ili sam ipak samo umislio. Usprkos pokretima tamnog čovjeka, nastavio sam svoju priču.
«Ne shvaćam gdje mi je prijatelj. Već je trebao biti ovdje sa mnom.» Pogledao sam čovjeka u tamnom koji me i dalje promatrao svojim mističnim pogledom. «Moje misli ne žele stvarati bez njegova prisustva. Nadam se da će mi prijatelj uskoro pružiti ruku te me povesti u nove puteve svojih misli.» Zastao sam na trenutak, a zatim sam upitao «Vi isto čekate prijatelja ili se samo prepuštate prirodi?» Pogledao sam tamnog čovjeka očekujući odgovor, ali on mi je samo dobacio kratak, preziran smiješak te je nastavio šutjeti.
Ponovno zagledan u tamno nebo nastavio sam govoriti «Možda se mom prijatelju ne sviđa ovo tmurno vrijeme pa mi se neće pridružiti. Uvijek kada bi tako sjedili nebo bi bilo vedro i sunce bi sjalo. Ponekad bi zapuhnuo topli povjetarac, a svo drveće i cvijeće bi bilo u cvatu. Djeca bi se igrala u šarenilu dok bi se odrasli veselo smiješili. Ovo mjesto bi bilo tako prirodno, tako neobično, tako nestvarno.»
Moju je priču omeo pokret tamnog čovjeka. Šutio sam i promatrao tajanstvenu radnju. Ugurao je ruku u džep, zatim ju je izvadio i lagano pripalio cigaretu. Ne izustivši ni jedne riječi, tamni me čovjek ponudio cigaretom, a nakon mog odbijanja, opakim mi je pogledom naznačio da nastavim svoj monolog.
«Sada je nebo tako tmurno i sivo. Cvijeće kao da je uvenulo, a drveće je golo i bijedno. Cijela priroda je siva, a i klupa na kojoj sjedim je tamna. Nigdje oko mene nema života. Ja sjedim ovdje sam u svom neobično tamnom odijelu. Sada je ovo mjesto tako tmurno, tako tiho, tako nepodnošljivo.»
U tom sam trenutku zašutio jer me obuzeo osjećaj ljutnje i nervoze. Depresija mjesta je počela djelovati na moje misli, a njegova tama je napadala moje tijelo. Nikada se još nisam tako osjećao te sam pogledao tamnog čovjeka kao da tražim odgovor. On je i dalje šutio i smiješio mi se onim istim prezirnim osmijehom. Počela me nervirati njegova ravnodušna pojava te sam gotovo u ludilu pitao tko je on. Čovjek se opako nasmiješio i izgovorio svoje jedine riječi od kako smo se sreli «Ja sam sjena. Tvoj te prijatelj napustio!»
Tada sam shvatio da razgovaram sa sjenom tame, sjenom smrti. Shvatio sam da ljudi i dalje žive u onom šarenilu, u onom prirodnom svijetu samo što im ja više ne pripadam jer ja više nemam svog prijatelja.
Dok sam udisao tek dim zapaljene cigarete, sjena me snažno obgrlila i pokazala mi moju stvarnost, moje vrijeme bez prijatelja, moj pusti život bez mašte. Nisam uspio progovoriti, a sjena mi se prezirno nasmiješila i nestala.
Ostao sam sám. Ostavljen od prijatelja sjedim na istom mjestu iako moje tijelo polako nestaje. Zlotvori što me vuku prema zemlji ostaju moje posljednje djelo, moja nada da će me pamtiti, da će ćuti moj glas iz dubine, moj jecaj iz groba.

---

---

Esej me uistinu oduševio, nasmijao me i razvedrio. Ovo je stvarno bio esej za Majčin dan, ali i bilo koji dan u godini. Pokloniti ga svojoj majci govori koliko ju voliš i razumiješ. Prekrasno Ninotchka piši dalje, volim čitati tvoje eseje!

Ninotchka, vidiš ti to....poštovani publikum izlazi iz sjene, hvala i slava stižu malim ali slatkim koracima! Ja ko nonica pred kučicom strpljivo čekam novi uradak i nisam jedina!
Silva

Baš me veseli da postoji publika koja čita moja djela, a izrazito mi je drago da se polako oslobađa. Volim vaše komentare i puno mi znače. Samo nastavite!
Silva, bumo onda uskoro pronašli nekaj da te pustimo u kućicu!

Da se Silva ne umori od čekanja, jedns priča. Nastala je 2006. godine i do sada je prošla kroz nekoliko korekcija. Moram priznati da još nisam posve zadovoljna njome, ali je ipak objavljujem.



Ponoć je već otkucala, a Viktor je još uvijek čekao svoju voljenu djevojku. Sada je bio siguran da neće doći, da ga je zauvijek ostavila. S tužnim pogledom na svom licu i jezom u tijelu, zaputio se kući. Lutajući mirnim ulicama, Viktorove su misli bile ispunjene nemirom. Nije mogao povjerovati da ga je njegova draga ostavila. I tako gotovo srušen od bola nastavio je svoj samotni put. Ispraznih misli zaputio se u mračnu sobu.
“Ako prespavam noć, možda još ima nade da nastavim svoj pusti život.” mislio je Viktor dok su mu se suze lomile o rub drvenog kreveta.
Osvanulo je predivno jutro, ali Viktor nije mogao ostati u sobi u kojoj su ga sve slike podsjećale na nepreboljenu ljubav. Kako bi zaboravio na bol, zaputio se u obližnju šumu u kojoj je često boravio kao dijete. Naslonjen na ono isto stablo, kraj kojega se nekada igrao, prepustio se ugodnoj meditaciji.
Najednom, njegovo je mirno tijelo omeo šum iz obližnjeg grma. Nakon nekoliko pokreta grana, iz tog malog grma izvirio je ženski lik s buketom šarenog cvijeća u ruci. Viktor je nepomično gledao u djevu koja ga je najednom ispunila svježinom. Ona je bila nešto posebno, nešto još neviđeno. Njene su oči bile toliko duboke da su isticale njen ženstveni lik dok joj je plava, kovrčava kosa bila lagano svezana te tako padala na lijevo rame. Pred Viktorom je stajala djeva u svjetloplavoj haljini, a njeni dugi ali tanki prsti su se poigravali cvijećem koje joj je padalo niz svijetle noge. Bila je predivna. Zapravo bila je najljepša djevojka koju je Viktor ikad vidio.
“Ne moraš se bojati, nisam nikakva vila ili čarobnica koja se pojavila kako bi te začarala.” progovorila je djevojka svojim nježnim glasom, ali Viktor je nastavio šutjeti još uvijek zagledan u njen veličanstven lik.
Djevojka je lagano spustila cvijeće iz svojih ženstvenih ruku i sjela nasuprot Viktoru.
“Nadam se da te ne ometam. Moje ime je Sanija.” Djevojka je pružila ruku prema Viktoru koji je načas osjetio nježnost njenih tankih prstiju.
“Ne, ne smetaš. Iskreno drago mi je što si ovdje. Ja sam Viktor.”
“Lijepo, snažno ime. Pobjednik kako bi stari Rimljani rekli. Sigurno imaš sreće u životu.” Sanija se nasmijala toliko divno da Viktor nije mogao a da ne prihvati djevojkin pozdrav.
“Nikada nisam imao toliko sreće kao danas.” Iako Sanija nije sasvim razumjela Viktorove riječi, on je još jednom pomislio kako je ova neizmjerna ljepota postala novi smisao njegovog života.
“Dolazim ovdje svaki dan, ali još nisam nikoga vidjela da prolazi ovom šumom.”
“Ovo je divno mjesto.” govorio je Viktor zavođen igrom njenih ženstvenih ruku. “Obično kada sam tužan i izgubljen dolazim ovamo šetati i razmišljati. Ovo me mjesto ispunjuje svježinom.”
Sanijini pokreti ruku su se umirili te nakon kratke šutnje ipak je upitala “Postoji li i danas neki razlog tvog razmišljanja?”
Viktorovo lice je sada poprimilo tužan izraz, te spuštajući pogled prema zemlji, prisjetio se misli koje je načas zaboravio. “Nedavno sam prekinuo s djevojkom. Zapravo ona me ostavila. Našla je drugog, a ja sam je toliko volio.”
“Ta je djevojka bila stvarno posebna, ako toliko žališ.” Sanija je laganim pokretom nježnih prstiju dotaknula Viktorov obraz, a on je naglo podignuo pogled. “Ti si pobjednik, život se nastavlja.”izgovorila je kratke riječi, nakon kojih se Viktor osmjehnuo i nastavio razgovor.
Sunce se skoro već povuklo s vedrog neba dok je njihov razgovor još uvijek trajao. Nakon što su se oblaci izbrisali, nad šumu se polako spustio mrak. Primijetivši tamu koja je sada vladala šumom, Viktor se nije želio odvojiti od Sanije koja se spremala na odlazak.
“Već je kasno, morala bi poći kući.” Uz nagli pokret, Sanija je ustala i s osmijehom na licu pozdravila Viktora.
“Danas sam proveo predivan dan, drago mi je što sam te upoznao, Sanija.” Kako bi još jednom čuo taj predivan glas, Viktor je upitao “Kakvo je to ime Sanija?”
“Neobično. Navodno da znači lijepa, ali to ime je nastalo od riječi san ili sanjarenje, tako nešto. Viktore, vidimo se.” Rekavši svoje posljednje riječi Sanija se okrenula te laganim korakom nestala u mraku.
U kratkom vremenu ugodnog razgovora Viktor je osjetio toplinu u svom tijelu. Iako još nesvjestan cijelog događaja, znao je da je Sanija izazvala zaljubljenost u njemu, a vedrina njezine osobnosti otvorila je put prema budućem životu.
Taj je susret obilježio njihovo neprekidno druženje. Zajedno su dijelili nježne i ozbiljne trenutke. Postajali su gotovo nerazdvojni.
Viktorove su se misli neprestano vrtjele oko Sanije. Već je i njegov prijatelj Emil znao sve detalje o predivnoj djevojci koju je Viktor toliko volio. Zbog sumnje koju su izazvale Viktorove riječi, Emil je počeo sve više brinuti. Neprestana razglabanja su ga nagnala da rasvijetliti nejasne misli.
“Jučer sam proveo najljepši dan u svom životu.” pričao je Viktor s oduševljenjem “Proveo sam ga sa Sanijom, naravno, a na večer mi je na vedrom nebu prikazala i ispričala legende koje tvore zviježđa. Sanija je pametna djevojka i predivna osoba. Jednostavno je savršena.”
“Viktore, ti si lud, ta djevojka ne postoji!” Emil je počeo gotovo vikati.
“Naravno da postoji, ona je moja djevojka.” iznenađen Emilovim riječima, Viktor je odlučno odgovorio “Jučer si me vidio s njom kraj one šume.”
“Da, jučer sam te vidio, ali Viktor ti si bio sam.”
“Nemoguće, bio sam sa Sanijom. Sjedili smo pokraj potoka i dobro se sjećam
detalja kada je ona savila svoju ruku oko mojih ramena i naslonila glavu na moje tijelo.”
“Viktor, zaista si bio sam!“ Emil je uvjerljivo povisio glas “Tebi je stvarno potreban odmor. Očito još uvijek nisi prebolio svoju bivšu ljubav.“ Smirivši nagle emocije, Emil je rekao „Što kažeš da se večeras odemo malo zabaviti pa ćeš uz društvo zaboraviti na probleme i lakše preboljeti nesretnu ljubav?”
“Ne, ne idem s tobom. Ti si ljubomoran i želiš me odvojiti od Sanije. Uopće mi nisi prijatelj.” Viktorov glas je sada bio nesiguran i očajan.
“Ja ti nisam prijatelj? Samo ti želim pomoći!”
“Ne mogu više slušati tvoje besmislene riječi. Moja me djeva treba!” Naglo odbivši prijatelja, Viktor je počeo trčati što je brže mogao. Morao je još jednom vidjeti svoju djevu i još jednom spojit svoje tijelo s njenim. Morao je još jednom osjetiti Sanijinu nježnost. Morao se uvjeriti da je njegova djeva stvarna.
Brzim korakom Viktor je otišao do mjesta gdje je prvi puta ugledao Saniju te smjestivši se u sjeni stabla, usnuo je s mislima na svoju svijetlu djevu.

Ispričavam se svima koji, možda, čekaju neki novi doprinos ovoj temi. No, malo sam zaokupljena znanstevnim gradivom i još su tu bile pripreme oko nedavne predstave pa nisam imala prilike stvarati za ovu temu. Um mi gotovo svakodnevno pati od napada ideja i misli za literarno izražavanje, ali nikako da uspijem izvuči dovoljno slobodnog vremena. Momentalno su mi misli zaokupljenje književno-filozofskim razmišljanjima i impresijama (a razlog je završni rad) tako da će moj literarno-umjetnički izražaj pričekati malo "toplije" vrijeme.
No, dok se ne pojave novi radovi, poslužiti ću se nekim starijima. Pa sada iznosim jedan esej ili točnije svoju maturalnu školsku zadaću.



Postoji li svijet u kojem svi ljudi žive jednakim životom? Svijet u kojem su svi ljudi jednaka izgleda i svi se bave jednakim poslom? Ako i postoji onda to nije pravi svijet. Možda je to svijet koji je proizašao iz misli pisca ili vizije redatelja. Da bi svijet opstao u svojoj cjelini mora biti prepun različitih dijelova koji se potpuno uklapaju tvoreći cjelinu.
Svaki je čovjek dio takve cjeline. Svojom različitošću pojedinci tvore društva, a društva tvore svijet. Jedinstvo svijeta temelji se na čovjekovom doprinosu i njegovom postojanju. Svaki se čovjek mora razlikovati svojim postojanjem kako bi svijet imao smisla. Da su svi ljudi isti, kakav bi bio svijet? Još od davne povijesti postoje društvene hijerarhije koje dijele ljude po njihovim sposobnostima i različitostima. I stari su Indijanci imali svog vrhovnog poglavicu koji je vodio pleme, dok su ostali pripadnici plemena bili podijeljeni prema svojim talentima i razlikama te su tako stvarali zidove koji su držali pleme u njegovom jedinstvu.
Da su svi ljudi isti, svijet se ne bi sastojao od toliko društva i država. Postojalo bi jedno univerzalno društvo koje bi upravljalo cijelim svijetom, ali tada bi svijet bio tek prazno temelje na kojem čovjek ne bi mogao ništa otkrivati, a život mu ne bi zadavao nikakve misterije koje bi morao rješavati. Život bi postao dosadan i svaki bi ga čovjek rado skončao. Da ne postoje razlike među ljudima, ne bi postojale razvijenije države, ali vjerojatno ne bi postojala ni današnja tehnologija ni sva otkrića. Možda bi ljudi još uvijek zapinjali negdje u kamenom dobu.
Svijet ne bi bio isti da različitost nije dio svijeta. Tada bi svi ljudi bili istih sposobnosti i talenata te bi tako umjetnost izumrla. Svi bi pisci pisali ista djela, a svi bi redatelji režirali iste filmove i kazališne predstave. Nestalo bi sve šarenilo raznobojnih romana i sve nove ideje i vizije fantastičnih svjetova umjetnosti. Svi bi ljudi bili najbolji u jednakim sposobnostima. Tada bi sve balerine jednako izvodile baletne korake i sve bi postajale primabalerine. Kojoj bi balerini tada pripala uloga Giselle? Vjerojatno ne bi postojala jedinstvena radnja nijedne umjetničke predstave. Svi bi ljudi bili jednaki pa ne bi bilo baletana koji bi izvrsno mogao otplesati ulogu princa u Labuđem jezeru ili balerine koja bi mogla izvoditi ulogu obične djevojke. To bi bilo nemoguće jer bi ljudi poznavali samo jednu vrstu osobe.
Tko bi mogao živjeti u takvom svijetu? Svaki dan bi nalikovao na onaj prijašnji, a svaka osoba na onu drugu. Nijedan čovjek ne bi mogao prikazati svoju ideju, a da ona već nije prikazana. Svijet bi prolazio bez umjetnosti i bez novih spoznaja, a ljudi bi svakim danom sve više jecali za razlikama.
Upravo su razlike one koje daruju osnovu jedinstva svijeta. Svaki čovjek na drukčiji način gradi svijet. Zbog razlika ponekad dolazi do nesuglasica među društvima, ali i svaka nesuglasica održava svijet u njegovom jedinstvu. Većina društva takve nesuglasice nastoji riješiti mirnim putem. Ponekad i uspiju, ali različita društva probleme rješavaju i ratom. Koliko god rat bio mrzak svijetu, ponekad postavlja iste temelje kao i mir. Neke države je mir ujedinio, ali neke su države opstale jer su ratovale za svoju slobodu. Tako su dva različita društva, na dva suprotna načina došla do istog cilja.
Zbog svojih razlika, svijet je bogat mnoštvom jedinstvenih kultura. Svaka od tih kultura bila ona i slabije razvijene ili moralno neprihvaćena ona ipak utječe na svijet. Tako je kultura Indijanaca utjecala na današnju kulturu Amerike, ali i svijeta.
Misao na zastavi kazališta Williama Shakespearea je upućivala „Cijeli svijet je pozornica“ i da su svi ljudi glumci. Kao što glumci različitim ulogama stvaraju jedinstvenu radnju tako ljudi različitim životima stvaraju jedinstven svijet. Tako se svijet može usporediti sa dječjom slagalicom. Jedan dio slagalice se ne može uklopiti sa svim ostalim dijelovima, ali postoje dva dijela u koja se potpuno uklapa. Ta dva dijela se uklapaju u druge dijelove i tako se postepeno svi dijelovi uklope tvoreći jednu cjelinu.
Na svijetu možda sva društva nisu jednako složna, niti svaki čovjek poštuje onog drugog kao što ni ne postoje dva ista čovjeka, ali to je smisao svijeta. Razlike koje se spajaju u jednu jedinstvenu cjelinu. Tako na svijetu postoji jednak broj balerina kao i pisaca i jednak broj znanstvenika kao i običnih građana, a svi se oni razlikuju.
Vođen svojim sposobnostima, svaki je čovjek različit, ali jedinstven. Zato ljudi ne trebaju biti jednaki da bi svijet bio jedinstven. Jedinstvo svijeta upravo leži na šarolikom jedinstvu pojedinaca.

(2008.)

Još se dobro sjećam bio je hladan prosinac. Padao je gusti snijeg i sige su se stvarale na krovovima malih kuća. Ljudi su hodali u dugim kaputima, pognute glave. Djeca su se igrala po snijegu u svojim tamnim kostimima.
Bilo je gotovo predvečerje kada sam spustila svoju pomalo istrošenu torbu na samim vratima ovog malog mjesta. Mojim tijelom je vladao snažan umor koji mi nije dopuštao da se raspitam kakvo je ovo neobično mjesto u kojem sam pristala.
Zbog skromnog sam novčanika uzela malu sobu u potkrovlju neke kuće. Na toj maloj površini okruženoj s četiri ostarjela zida, nalazio se stari stol sa smeđim naslonjačem i drvenim krevetom u desnom kutu. Iako skromna, ta je soba bila idealna za samotnog putnika poput mene.
Sjedeći na prašnom naslonjaču zamijetila sam da je ovo najstravičnije a ujedno i najljepše mjesto mog putovanja. Nekada sam putovala sa svojim roditeljima dok ih prije pet godina nije bolest uzela. Pošto su mi oni bili jedina obitelj, znala sam da moram nastaviti putovati sama i sama tražiti smisao svog života. Bila sam dijete kada sam došla do prvog mjesta svog putovanja, a od tada je prošlo točno petnaest godina.
Umor je bio jači od mene te sam ugasila petrolejsku lampu i legla na stari krevet. Do kreveta se nalazio mali prozor te tako ležeći na tvrdom ležaju posljednjim sam snagama promatrala pusto mjesto. Ulice su bile prazne i gotovo bez svijetla. Gradom je vladao potpuni mir dok su sve kuće bile skrivene iza drvenih ograda. Sve je sada izgledao pusto i jezivo. I tad mi se pred oči spustio gusti mrak te sam utonula u duboki san.
Kada sam se drugo jutro probudila ljudi su ponovno žurili u svojim tamnim kaputima dok su djeca ostajala u kućama jer im se vjerojatno nije svidjelo što je snijeg prestao padati. Iako je nekoliko zraka sunca provirilo kroz guste oblake, tog je dana bilo uistinu hladno.
Prolazeći hladnim ulicama ovog naizgled starog grada, osjećala sam sve veće nezadovoljstvo koje je remetilo mir u mojem tijelu. Cijeli je taj grad bio nekako siv i pust kao da je iz njega ispario i posljednji dah nade dok su ljudi prolazili s istim izrazom tuge ili čak prezira na svom licu. U tom sam se mjestu osjećala kao nepoželjni stranac koji moli za milost uglednu gospodu. S tim istim osjećajem neprihvaćenosti kupila sam potrebne stvari te se zaputila prema svom prebivalištu.
Vraćala sam se nekom praznom pomalo prljavom ulicom koja je vodila ravno iz trga. Iako sam nosila topli kaput, moji su prsti bili gotovo zaleđeni te sam ih pokušala zagrijati stavivši ih u džepove. S osjećajem hladnoće te blagim crvenilom na svom licu, nastavila sam svoj put onom istom pustom ulicom.
Gotovo na samom kraju te prašne ulice među vlažnim kutijama nalazio se potrgani drveni stol, a kraj njega je sjedio stariji čovjek koji je gotovo jecao od hladnoće. Taj čovjek u crno-smeđim prnjama je podigao pogled prema meni dok su pred mojim očima zasjale crvene rukavice koje je nosio.
„Doista mu je bilo hladno, ali su mu barem ruke bile zagrijane tim upadljivim rukavicama!” To su bile moje prve misli kada sam vidjela taj zastrašujući prizor. Nepomično sam promatrala njegove crvene rukavice dok su moji prsti toliko ozebli da ih gotovo nisam osjećala.
„Zar prvi put vidiš starog beskućnika koji jeca od hladnoće jer mu sreća nije bila sklona?”upitao me taj čovjek svojim pomalo promuklim glasom. Iako mi se obratio, ja sam i dalje nepomično zurila u njegove crvene rukavice koje su izgledale toliko tajanstveno kao da mi žele nešto predočiti.
“Dijete, što je tebe natjeralo da napustiš svoju domovinu i dođeš u ovo pusto mjesto?”
“Ja nemam domovine, ja sam svjetski putnik.”rekavši to podigla sam pogled i primijetila da me je on cijelo vrijeme promatrao svojim tamnim očima.
“Svjetski putnik, kažeš. Vjerujem da ti je divno putovati, ali postoji li neki razlog za tvoja putovanja?”postavivši pitanje blago se nasmijao dok su mu se tanki brkovi lagano savili.
“Jednostavno putujem po svijetu dok ne pronađem mjesto gdje ću zadovoljiti svoju osobnost i pronaći poruku o svom životu.”
Nakon tih je riječi malo zastao te promijenivši izraz lica rekao “Doista misliš da je ovaj grad kraj tvog putovanja?”
“Iako na prvi pogled ovo mjesto izgleda pusto i hladno, meni se doista sviđa. Volim mala, skromna mjesta gdje se svi ljudi poznaju i svaka kuća nalikuje na onu sljedeću.” Dok sam tako govorila, primijetila sam da se raspoloženje tog čovjeka promijenilo.
“Da mogu već bih napustio ovo mjesto, ali mi sreća nije pružila ruku te sada dane provodim na ovim pustim ulicama (okružen bezosjećajnim ljudima). Vjeruj mi, ovaj grad nije kraj tvog putovanja!”
U nadi da promijenim temu, a i zbog njegova izgladnjela lika, pružila sam mu ono malo hrane što mi je ostalo.
“Hvala ti, dijete. Ti si doista divna osoba.”osmjehnuo se uzimajući hranu iz mojih hladnih ruku. “Ruke su ti hladne. Zar nemaš rukavice?” Prije nego sam uspjela bilo što izgovoriti uzeo je moje ruke i stao ih grijati svojim crvenim rukavicama. To je bio prvi put da sam osjetila istinsku toplinu u ovom pomalo zastrašujućem mjestu.
Još dok je grijao moje ruke, promatrala sam njegovo lice. Njegovi brkovi su nalikovali na brkove nekog uglednog gospodina, dok su mu oči bile toliko duboke i tajanstvene gotovo jednako kao i njegove rukavice. Zbog njegova izgleda, a pritom zanemarujući njegovo ime, prozvala sam ga Tajanstvenim gospodinom što mu se svidjelo.
Sjedeći u toj istoj ulici, razgovarali smo gotovo do sumraka. Više mi nije bilo hladno, već me oblila ugodna toplina. Pričala sam mu o predivnim mjestima kroz koja sam proputovala i o raznim ljudima koje sam srela. U jednom trenutku moj je govor prekinuo pokret njegove ruke. Na drvenom stolu pokraj kojega je sjedio, malim je nožem izrezao moje ime. Nekoliko trenutaka sam nepomično gledala taj stol jer iako sam mu pričala o svom životu, ne sjećam se da sam mu spomenula svoje ime.
“Sviđa mi se tvoje ime. Doista je divno, gradi tvoju osobnost.”
S osjećajem nesigurnosti upitala sam ga tko je on uistinu, ali Tajanstveni gospodin je samo okrenuo glavu od mene te nakon kratke tišine izgovorio riječi koje nisam u potpunosti shvatila.
“Svatko treba nekoga tko će paziti na njega i usmjeravati ga na pravi put kako ne bi pogriješio u životu. Kao savjest, oni glasovi koji se javljaju u tvojoj glavi kada učiniš nešto krivo.” U tom sam ga dijelu prekinula, rekavši da moram poći kući.
Tajanstveni gospodin je prihvatio moj pozdrav te je ustao s osmijehom na licu. U trenutku kada sam već htjela otići, snažno me je zagrlio i tiho mi rekao “Ja znam da ovo nije grad u kojem želiš ostati živjeti. Razmisli noćas o putovanju te sutra prijepodne dođi ovamo s odlukom. Ako odlučiš otići želim te posljednji put vidjeti, a u suprotnom ti mogu pokazati grad.”
Pokrivena toplim pokrivačem sjedila sam u onom istom starom naslonjaču i razmišljala o riječima Tajanstvenog gospodina. Koliko god sam dugo razmišljala još uvijek nisam shvaćala njegove riječi. Djelovao je toliko tajanstveno kao da je isplanirao svaki detalj našeg susreta. Sviđao mi se Tajanstveni gospodin. Bio je tako drag, ali tako čudan. Iako promišljajući, nisam mogla povjerovati njegovim riječima i zamisliti da je ovo moja posljednja noć u ovom ipak divnom gradu. Prije nego me san prihvatio, posljednji sam put pogledala kroz mali prozor i odlučila da je to kraj mog putovanja.
Kada sam ujutro ustala, odmah sam se uputila Tajanstvenom gospodinu da mu kažem kako sam odlučila ostati. Na onom istom mjestu gdje sam ga prvi puta ugledala, stajao je onaj isti potrgani stol, ali ovog puta Tajanstveni gospodin nije sjedio pred njim. Približivši se stolu, ugledala sam gospodinove crveno rukavice. Kraj njegovih rukavica bilo je urezano moje ime i još sam mogla čuti kako ga izgovara svojim pomalo promuklim glasom.
Raspitivala sam se po gradu o nestanku Tajanstvenog gospodina. Na moju žalost ništa nisam saznala. Nitko nije primijetio Tajanstvenog gospodina. Nijedan čovjek nije sa sigurnošću znao o kome pričam. Jedni pričaju da su anđeli došli po njega kao i po svakog drugom gladnog beskućnika koji drhti od hladnoće. Drugi pričaju da je otišao iz grada dok neki ne znaju da li je on uopće postojao.
Odjednom mi je taj naizgled divan grad postao mrzak. Nisam htjela ostati u njemu. To nije bio grad koji bi obilježio kraj moga putovanja. To nisu bili ljudi koje bih mogla susretati svaki dan. Ti bi ljudi okretali očima kad bi ugledali osobu koja nije iz tog mjesta. Shvatila sam da je Tajanstveni gospodin bio u pravu i da sam ja samo bila zavođena izgledom ovog mjesta. Morala sam otići iz grada te sam odmah otrčala do stare kuće. Zatvorila sam se u sobu i čekala noć da mogu mirno nestati.
Hladni noćni vjetar koji se poigravao mojom kosom, otpratio me na novi početak mog putovanja. Posljednji sam put pogledala ono mjesto za koje sam nekada mislila da je kraj mog putovanja. U daljini taj se grad gotovo spojio s nebom, a u posljednjoj zvijezdi koja je te noći zasjala nad gradom, prepoznala sam lik Tajanstvenog gospodina. Posljednji put sam se osmjehnula tom gradu, a zatim sam se okrenula te uz škripanje snijega nastavila svoje putovanje. Posljednje misli koje su me vezale uz taj isti grad, bile su misli o Tajanstvenom gospodinu. Hladni noćni vjetar mi je pokazivao put te koračajući uz njega, rukama sam posegnula u džepove svoga kaputa i izvadila crvene rukavice Tajanstvenog gospodina. Ispunjena srećom pratila sam hladni noćni vjetar dok su crvene rukavice u mojim rukama još uvijek bile tople.

(2006.)

Kupila bih malu kuću ili stan za dvoje da mogu živjeti životom poznatog stranca. Uselila bih u nju sama ili sa završnim dijelom samopouzdanja.
Živjela bih iznad svih. Među svjetlima. U žaru pokreta, na vrhovima prstiju. Živjela bih tako jednostavno, a tako posebno i tako nestvarno. Nitko me ne bi osuđivao, nitko me ne bi prezirao. Život bi bio jednostavan, a pozornica zahtjevna. Zahtjevna i imaginarna. Viša nego što se može zamisliti. Živjela bih u prostorima samopouzdanja, u trenucima ljepote. S osmijehom na licu, ljubavlju u srcu i dostojanstvom u duši.
Uselila bih u malu kuću ili stan za dvoje i živjela bih kao poznati stranac. A pljesak, taj pljesak je moj!

(2010.)

Prekrasno!!! Idem ti tražiti stan u Zg...

Slažem se, ja idem tražiti Mamića da uskoći, želim takav biser u mom gradu.....

a kako ste predivne, baš ste me oborile nježnošću

Always ultra....

..evo, jesam nježna...

Tražim te u budnim noćima i predugim danima. Trebam te u vrtlogu nedohvatljive težnje. Udišem tvoj miris na besciljnim putovima. Ja tražim tebe u zanosu osjeta i agoniji strasti. Osjećam tvoje dodire u vrelu entuzijazma.
Tražim te u istini i strasti, u očaju i u duši, u ljubavi. Pružam svoje male ruke da te dotaknem, da se privijem uz tebe. Da zajedno živimo u sjaju tvoje duše, svijetlu beskrajne umjetnosti.

(2011.)

...znaš kaj?! Dobra si...

Naći ćeš ga! U ljepoti svojeg bića, ja znam.....

Silva, već tjedan dana gledam u vaš komentar i nikako da nađem dovoljno dobre riječi za zahvalu, a ipak moram nekako reagirati na tako lijepe izraze. Jedino mi preostale da kažem kako posjedujete jedan vrlo poseban i predivan način izražavanja i kako me vaše riječi uvijek nanovo razvesele, obogate i ispune.

Tek sam sada vidjela koliko je ova "moja pauza" za traženje novog izraza bila duga. Evo me natrag! Tinta na papiru je još vruća pa zato komentirajte, kritizirajte, promišljajte ...



U zraku se još osjeća miris jučerašnje kiše koja je rashladila ionako vruć asfalt. S zrakama sunca koje je provirilo kroz guste krošnje nesta svježi jutarnji lahor nakon što je prostrujao licima spavača. Razbuđeni je park navijestio kraj moje jutarnje šetnje nakon čega je preostalo samo jedno; sjednem na drvenu klupu s izrezanim simbolom mira i nekakvim slovima koja su vjerojatno ispisivala nečije ime. Namjestivši tijelo u horizontalnom položaju tako da zatvara pravi kut s bedrima odnosno preko koljena do stopala još je samo preostalo da sklopim oči kako bi razbistrio um. Uobičajena me seansa prisiljava da prislonim dlanove malo iznad koljena kako bi balansirao energijom kroz cijelo tijelo. Trenutak razara moje prisustvo s prirodom i svijetom otvarajući prostor tišine, nepristranosti i svijetle zrake mojega uma. Dok se prazan prostor polako gubi kroz uski tunel, osjećam prisustvo drvene klupe, toplinu i zvuk podražajnih mirisa postojanja. U kutovima svijesti se pojavljuje osjet neuobičajene prisutnosti. Tek nakon što bljesak udari u moje kapke, primijetim zauzeto mjesto na klupi. Kraj mene je sjeo bitanga u poderanom kaputu čije se tijelo nervozno treslo, a široka mu je kapuljača napola prekrivala bahat izraz lica s nekim neutvrđenim osmijehom. Drhtavim je rukama nastojao pripaliti uprljanu cigaretu koja mu je zamalo ispala iz prejako raširenih usnica. Ogorčen i ismijan jadnim prizorom, svejedno mu pomognem u njegovoj nakani.
„Umrijeti ćeš!“ Razvuče usne u neki neprirodan, preziran osmijeh dok drhtavom rukom pridržava zapaljenu cigaretu.
„Zar nećemo svi?“ Ravnodušnost glasa mi usmjeri hladan pogled u daljinu ispred moga bića.
„Bojiš li se smrti?“ Skrivajući se ispod neuredne kapuljače, bitanga usmjeri podmukli pomalo ispitivački pogled prema meni. No, moj je izraz ostao ravnodušan i hladan.
„Nemam se razloga bojati.“
„Smrt prekida život! Razara ti biće! Nakon nje više ne postojiš!“
„Smrt je samo prestanak života među ljudima. Nekima je spas od patnje i nedaća. Smrt je samo jedan nesvjestan trenutak života.“
„Ali poslije toga trenutka nema povratka.“
„U jednome trenutku postojiš, a u drugome si oslobođen materije tijela.“
Nakon kraće neizvjesne stanke, moj sugovornik upita „Što kada smrt dođe prerano?“
Lagano zaokrenem glavu prema ispitivaču, gledajući ga bez naznake osjećajnosti „Postoji li prerano ili prekasno?“
„Prije nego što čovjek uspije ostvariti sve što je naumio.“
Osjetim blagu nervozu u njegovom glasu te usmjerim pomalo zamišljen pogled u daljinu „Život je suviše kratak da bi čovjek mogao iscrpiti svaki njegov dio. A kada bi to i uspio, tada više ne bi postojao život. Ostala bi samo pusta praznina koja bi čovjeka dovela do očaja. Život bi tako izgubio smisao.“ Nakratko zašutim kako bih ispitao nervozu sugovornikova tijela, a zatim nastavim „Ljudi su pohlepni! Žele posegnuti za svim životnim ispraznostima ne mareći za vrijednosti. No, ako stvoriš svoj život kao vrelo mogućnosti kojima pridaješ samo ono što te doista ispunjava, život postaje bogatstvo vrijednosti.„
Završetkom mojega monologa nastupi trenutak potpune tišine. Gotovo da se ne začu ni glas prirode dok obojica, moj sugovornik i ja, zapadnemo u nekakvi trans razmišljanja. Razarajući šutnju koja je zaokupila naša nepomična tijela zamišljena uma, moj sugovornik progovori „Što kada bi smrt ponudila drugu šansu?“ Ispod široke kapuljače provire crne oči i zagledaju se u moje lice. „Kada bi čovjeku koji se boji smrti omogućila da produlji život?“
„Čovjek bi postao nesretan! Takav je čovjek ujedno opsjednut i smrću drugih. Gledao bi kako svi oko njega umiru te na kraju kada bi ostao sam, zaželio bi skončati svoj život.“ Pogledam u bitangu ne pomaknuvši glavu. „No, morao bi postojati uvjet pod kojim bi smrt ponudila takvu mogućnost. Mora postojati cijena i posljedica.“
Kao da je ostao bez riječi, bitanga ne prigovori mojemu odgovoru. Primijetim kako mu se tijelo počelo histerično tresti, a ruke mu nervozno, gotovo sa strahom, podrhtavati. Ispuhujući dim, naposljetku progovori „Ljudi bježe od smrti.“
„Da, neki doista bježe.“
„Bježiš li ti?“
„Zašto bih bježao?“ Nakratko se zamislim. „Svaki je čovjek svjestan da će umrijeti. Ja živim! Radujem se svakome trenutku života i time mu pridajem smisao. A kada dođe smrt, umrijeti ću. U materiji čovjek ne živi vječno.“
Bitanga ispusti opušak i nagne tijelo na koljena skrivajući pritom lice. Osjetim nekakvu nedefiniranu nelagodu kraj sebe. Odvraćajući zamišljeni pogled nastavim „Smrt je neizbježna. Svatko tko se rodi zna da mora umrijeti. To je prirodni životni krug. Život je gotovo obilježen mišlju memento mori. No, upravo da misao upućuje na shvaćanje značenja iskoristi dan koje daje smisao životu. S znanjem da ćeš umrijeti, iskoristi dan darovanoga ti života kako bi dosegnuo njegov smisao koji glasi spoznaj samoga sebe. A taj smisao nećeš spoznati ako ćeš neprestano bježati od smrti!“
„Ti živiš po takvim načelima i gledaš kako drugi ljudi umiru?“
„Fizička me smrt ne pogađa. Jedina prava smrt čovjeka jest ona psihička. Izumiranje duha i propadanje uma. Kada čovjek nastoji živjeti u nekim prostorima tame te sve dublje zapada u ponor ljubomore, bezdušja i zla. I tako nezahvalno trati jedini vrijedan dar. Fizička je smrt samo umiruće, a psihička je smrt propadanje ljudskoga bića!“
Na rubu očaja, bitanga me upita drhtavim glasom „Doista se ne bojiš smrti?“
„Strah od smrti čini čovjeka patnikom. Patnja oduzima slobodu i razara život. Ne treba se bojati smrti. Treba se bojati života obilježenoga patnjom i nemoralom.“
Nakon kratke šutnje uperim pogled u bitangu „Kada krećemo?“
„Kamo?“
„Zar nisi došao po mene?“
Smrt izobliči lice u neki nelagodan strah i naglo uzdigne drhtavo tijelo s drvene klupe. Gledajući kako žurnim korakom nestaje u daljini, ustanem ironičnoga podsmijeha te nastavim svoj put.

(2012.)

...probam se ne ponavljati, ne biti trivijalna, ali kaj sad...SUPER...imaš još kaj?

Čemer zime u tebi N, probudio je život riječi, močne i jedinstvene....smrt je izgubila!!!
Go N, go.....

Hvala na lijepim komentarima; Silva na vaše riječi jedino mogu uskliknuti oduševljenjem i fascinacijom
Imam još jako puno toga u glavi, ali još nemam na papiru...ne želim se promovirati starim radovima...ali uskoro...

Već sam najavila novu priču, ali sam je malo usporila udubivši se u razmišljanja, promišljanja i stvaranja novih spoznaja. No za to vrijeme dok ne osvane, evo nešto iz mojih "Dnevničkih zapisa", neka moja razmišljanja, ekspresije...


Istinska je sreća u tako malim poticajima. Skromnim dodirima i gotovo neprimjetnim trenucima. Ona se nalazi u nutrini trenutka, u srži događaja. Naizgled obični i svakidašnji doticaji, a u dubini posebni. Isprva izgledaju jednostavno i gotovo banalno, ali upravo ono posjeduju istinsku sreću. Daju sklad osjećajima. Tako su posebni, a neprimjetni. Njihova je bit u spoznaji. Istinska sreća izvire iz nas, ona se nalazi u nama...

Istina moja N! Sreća je velika stvar, samo smo mi ponekad premali i pretromi da je dodirnemo ili u sebi pronađemo ...naš grijeh!

Površina kuhinjskog stola je prekrivena mrvicama kruha dok Adam ispija jutarnju kavu. Lena stavlja svoju šalicu u sudoper što Adam iskoristi kako bi istresao mrvice na pod.
„Pavlovi su na pozvali na večeru.“ reče Lena.
„Aha.“
Lena se okrene prema Adamu „Želiš li ići?“
Adam podigne pogled „Svejedno mi je.“
„Možeš li barem jednom u životu nešto odlučno učiniti?“
„Otići ćemo ako želiš.“
Lena stavlja Adamovu šalicu u sudoper „Ići ćemo.“
„Dobro.“
„U osam sati moramo biti tamo. Prije im trebamo uzeti butelju vina.“
„U redu.“ Adam reče gladeći gotovo neprimjetnu bradu. „Trebao bi se obrijati.“ Zamisli se. „Vidiš da mogu biti odlučan!“
Lena se iskreno nasmiješi.

Prešavši rukom preko tek obrijane brade, Adam izađe iz kupaonice. Zatekne Lenu pred otvorenim ormarom kako pregledava svoje večernje haljine.
„Idem u knjižnicu!“ reče Adam oblačeći jaknu.
„U redu.“ Lena odgovori ne pogledavši ga.

Lutam među drvenim policama pretražujući knjige i nikako da pronađem nešto zadovoljavajuće. Brdo ispisanih naslova, a još me nijedan nije doista privukao.
„Pet dana u Parizu. Danielle Steel. Ne mogu čitati ljubavne romane. Nestao. Što ti znaš što znači nestati. Tebi je sve romanca. Nestati, biti odsutan. Ne pripadati nigdje. I dalje se kretati među ljudima, prolaziti i koračati. Postojati tijelom, ali biti izbrisan duhom. Nestati u nutrini postojanja.“
Drvena polica nestaje u sjeni dok njoj jednaka zaokuplja moje misli. Pogledom lutam od vrha prema dnu, s lijeva na desno pa zatim dijagonalno.
„Danille Trussoni Anđeologija ili Alkemičar Paula Coelha? Sva je ta trivijalna književnost prazna. Književnost za goleme mase. Onaj besmisao od kojega želim pobjeći.“ Nagli iskorak me zaokrene za sto osamdeset stupnjeva. „Možda Agatha Christie! Da se uplićem u fikcijske putove misli?“ Sad već držim dvije knjige u ruci. „Nekako mi se ne dâ razotkrivati živote fikcijskih junaka. Ljudi ionako suviše kopaju po tuđim životima. Neprestano se upliću i žele ovladati drugima, promijeniti ih. Kao da imaju potrebu iskrojiti tuđe živote jer im vlastiti nije po mjeri. Ili se upliću kako bi pronašli veću nesreću od svoje. Kao da liječe vlastite komplekse izrabljujući tuđe živote.“
Vraćajući knjigu na policu, zagledam romane Arthura Conana Doylea. Uzmem Baskevilskog psa i počnem čitati prvu stranu. „Sherlock Holmes ipak posjeduje zahtjevniji um od Hercula Poirota. Njegov je tok misli puno teže i intenzivnije pratiti.“ U ušima mi odjekne zvuk naglog zatvaranja knjige. „To ipak nije ono što tražim!“ Laganim nagibom tijela provjerim je li moj beznadni uzdah čuo netko od knjižničarskih djelatnika. Ubrzo se uvjerim kako su svi previše zadubljeni u svoje štivo da bi se osvrnuli na moje tiho glasanje. „Vjerojatno bih mogao iznijeti knjigu da nitko ne primijeti sve dok se ne bi oglasili oni glupavi senzori koji me toliko izluđuju svojim samovoljnim pištanjem.“ Nešto glasniji uzdah poprati moj povratak među knjige.
„Možda ipak klasična književnost! Ali što?“ Posegnem za žutim koricama i s uzbuđenjem čitam naslov. Ponos i predrasude. Kako prelistavam knjigu, tako moje uzbuđenje postepeno nestaje. „Saga jedne tradicionalne provincijske obitelji. Proza feminističke dekadencije.“ Ironičan osmijeh ubrzo iščezne s lica dok prezirnim pogledom prevrćem strane knjige. „Pet kćeri u obitelji i svaka čeka svoj red za udaju. Mlađa se ne bi smjela udati prije starije. A što ako se najstarija nikada ne uda? Pet mladih djevojaka poslušno prati svoju majku i strepi za odlukom kojoj će pripasti mjesto uz pristiglog neženju.“ Na trenutak se zamislim. „Sastoji li se ovaj život doista od ispraznog čekanja i padanja u očaj?“ Prevrćem knjige u rukama i posljednju vraćam na policu. „Kao da je život predodređen pravilima i načelima. Sve se mora odvijati prema nekim tradicijski nametnutim standardima.“ Listovi zvučno udaraju o strane od mahnitog okretanja. „Čovjek kao da se nalazi na nekom maratonskom plesu. Kreće se po pravilima. Priklanja se društvu koje mu diktira život. Gotovo da poskakuje na zvuk zvona. Ispada i pobjeđuje. Pada od iznemoglosti i postaje beskoristan društvu. Više se ne uklapa u tu istovjetnu masu, ne služi joj. Ona ga svjesno uništava, a ¬I konje ubijaju, zar ne?“
Zagledam izdvojenu policu s engleskom romantičarskom književnošću. „George Gordon Byron, Perchy Byshe Shelly.“ Prodoran pogled suzi perspektivu. „Jezerski pjesnici, William Wordsworth i Samuel Taylor Coleridge.“ Uzdahnem „I što tada preostaje? Bijeg? Jedino čovjekovo rješenje od razočaranja, nemoći i nepravde. Čovjek neprestano bježi potaknut strahom i očajem. Bježi od društva koje ga ogorčava svojom bezosjećajnošću i malodušnošću. Neprestani je bijeg posljedica straha kojem se čovjek ne može oduprijeti.“ Osjećam kako bijes navire u meni. Ili su to možda strah i očaj? Zagledam se u najdonju policu. „Walter Scott!“ Proučavam knjigu. „Nisam prije čitao povijesne romane. Povijesni se roman razvija u razdoblju romantizma.“ Ponosan sam na svoje znanje.
„Zašto baš u romantizmu?“
„Jer se romantičarski čovjek nastoji vraćati i analizirati prošlost.“
„Zašto baš u romantizmu?“
„Jer čovjek spoznaje da je individua koja se izdvaja iz društva, ne pripada mu.“
„Zašto poseže u povijest?“
„U potrazi za vlastitim identitetom!“
Zaustavljam zamišljeni pogled na zatvorenoj knjizi. „Možeš pobjeći od društva. Sakriti se u usku spilju zaborava, biti odsutan od društvenog shvaćanja. Ali ne možeš pobjeći od samoga sebe. Tvoje je ja ono s kime vječno živiš. Možeš li doista živjeti sa samim sobom koje si okajao prezirom društva? Vječno živjeti s nedokučivom osobnošću, isušenim postojanjem vlastite greške?“
Crna knjiga zauzima svoje mjesto na polici dok se moje tijelo udaljava. Osjećam prohladnu svježinu između polica. Netko je otvorio prozor. Pogledom pratim redove knjiga.
„Albert Camus!“ Navire nekakvi neobičan zanos i naglo posegnem za knjigom kao da će me preduhitriti. „Stranac. Egzistencijalistički roman društvene amoralnosti.“ Promišljam „Čovjek je stranac u svijetu beskorisnosti i apsurda. On je stranac samome sebi. Isprazno biće bez identiteta. Stranac vlastitog postojanja.“ Nervoza se pretvara u flegmatičnost. „Čovjek je izgubljeni identitet u pokretu mase. On se potpuno stapa u smjesu široke materijalističke ponude. Postaje vegetacija društvene podređenosti. Priklanja se težnjama i zahtjevima na štetu slobodnog postojanja.“ Zastanem nad vlastitim mislima. „Kao u teatru apsurda.“ neodlučni smiješak naznači spoznaju i zabrinutost. „Izgleda kao da je život potpuno besmislen. Čovjek ga takvim čini zbog svog pasivnog djelovanja. Isušuje vlastiti život i čini ga trivijalnošću. Besmisao koji vlada u teatru apsurda nastaje zbog čovjekovog priklanjanja društvu, njegovim pravilima i zahtjevima. Čovjek postaje suvišna egzistencija u besmislenom svijetu!“
Zabljesne svjetlost u podražaju misli. „Sva priroda hram je gdje stupovi živi izrijecima mutnim ponekad se glase...“ Pratim splet misli dok polagano vraćam knjigu. „Odupiranje tradiciji kao spasenje vlastite egzistencije! Ljudi kao da su proizašli iz Kafkinih romana. Njihovo je postojanje beskorisno, gotovo suvišno. Motivirani su nekom nestvarnom težnjom. Svo vrijeme potrate na shvaćanje što je to okajalo njihove živote. Prolaze kroz paradoksne situacije i na kraju ništa nije razriješeno.“ Uzdah rastjera moje misli. „Zašto čovjek razara svoj život umjesto da ga oslobodi i osvijetli zanosom i ljepotom?“
Nedokučiva snaga prodire kroz moj um. „Svijet čini beskorisnim. Toliko ga...“ Zastanem nad nedovršenim dijelom. Mislima mi podilazi sjećanje srednjoškolske lektire. Nešto me potiče na potragu djela. „Voltaire!“ uskliknem u sebi „Živimo u najboljem od svih svjetova!“ Lice mi poprimi izraz zadovoljstva pronađenim. „Doista i živimo. Što nedostaje ovom svijetu? Čovjekova spoznaja!“ Nasmijem se. „Svijet postoji takav kakav on jest, a čovjek je onaj koji stvara njegovu sliku. Svijet je stabilan. On je neutralna tvorevina. Jedina je prava slika svijeta u očima pojedinca, ona proizlazi iz čovjeka. Kako se čovjek odnosi prema svijetu, tako će se svijet odnositi prema čovjeku.“ Osjećam težinu knjige. „Doista je ovaj svijet najbolji od svih svjetova, ako ga čovjek takvim učini!“ Dok mi prsti polako trnu, riječi naviru u mojoj svijesti. „Njegova je ljepota u prihvaćanju. Sizif je s radošću prihvatio beskonačnu patnju. Siddartha je prihvatio smrt kao obilježe svojega života.“ Prstima prelazim redove knjiga kao da ću ih na taj način pročitati.
„Prihvati svoj život onakav kakav on jest. Prihvati ga sa svim njegovim radostima i patnjama. Spoznaj svaki njegov osjet. Okusi ga i učini ga bićem. Sjedini se s tim bićem i učini ga vlastitim postojanjem. Prihvati svoj život onakav kakav on jest. Tek tada ćeš biti istinski sretan!“
Odjek udarca knjige o vrh police me probudi iz razmišljanja. Začujem prodoran smijeh iz udaljenih prostora knjižnice. Sve misli utonu u razriješene trenutke sjećanja. Ponovno mi se svijet vrati u stvarnost.
„Ali ja još uvijek tražim knjigu!“ Naglo uzdahnem te duboko udahnem. „A što ja ustvari tražim?“ Osjećam kao da se probijam kroz police knjiga. Sa svake strane dopiru raznovrsni natpisi.
„...Kroz šume simbola čovjek probija se i pod njinim prisnim pogledima živi.“ Misli mi usmjeravaju pogled te zastanem. „Tko si Čitatelju, koliko imaš godina, kakav ti je društveni položaj, što si po zanimanju, kakvi su ti prihodi...“ Nasmiješim se. „Ja sam...“ zastanem „... možda... lik u djelu?“ Tijelo mi otuđi hladan znoj dok prestravljeno gledam listove na ledenim rukama. Opušteni smiješak zamijeni problijedjeli izraz. „Taj je roman o Čitatelju. Calvina ne zanima lik i djelo, zanima ga čitatelj, njegovo postojanje.“
Odjekne zvuk zvonca. Pogledam na sat. Kroz prozor ugledam djevojku koja silazi s rozog bicikla. Težak me korak zaokrene pred izguljenu policu.
„Vrijeme je tvoja tvar. Vrijeme što guta sebe sama...“ Prođe me jeza stihova koji se iznenada pojave u mojim mislima. Zagledam se u policu. „U potrazi za izgubljenim vremenom. Nije vrijeme izgubljeno. Čovjek je izgubljen. On je onaj koji beznadno luta neshvatljivim prostorima. Njegove su misli sjena mahnitog svijeta. Čovjekov je identitet izgubljen u besmislu života. Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar čiji pogled gasne u magli i memli...“
Oblije me bijes beznadnih misli i prijeđem policu Proustovih djela. „Vrijeme je jedino što čovjek posjeduje. Vrijeme. Ono prolazi, a ja gubim smisao vlastitog postojanja. Vrijeme postoji, a postojim li ja? Vrijeme, tirane obijesni.“
Najednom, pogled mi zastane na visokoj polici. „Aleph!“. Dugo gledam u crne korice, a zatim ih uzimam i počinjem prodirati u priču. „Jedna od točaka u prostoru koja sadrži sve točke...mjesto gdje se nalaze sva mjesta na kugli zemaljskog viđena sa svih strana...sva svijetla, svi izvori...“
Odjednom neka neobična svjetlost bljesne o vrh drvene police i prostor se u trenu zamrači. Raširenih očiju gledam u spis na svojim rukama. Slova su se počela prelijevati u raznim bojama. „Aleph je u bojama. Ja sam upravo ugledao sve boje Alepha.“
U trenu me preplavi osjet spoznaje. „Sve je oduvijek bilo ovdje, među policama knjiga, između redaka na istrošenom papiru. Ovdje se nalazi moj neotuđivi Aleph.“


Krošnje drveća su prekrivene blijedo-rozim cvjetovima dok Adam prolazi ulicom do kuće. Zastane pred susjedovim dvorištem promatrajući mladog čovjeka kojega nikada prije nije vidio. Odjednom, Adamov pogled zaokupi bijeli labrador kojeg ugleda pred svojom kućom. Zamišljeno prođe pored usnulog psa te priđe ulaznim vratima. Ne mogavši okrenuti ključ u bravi, pozvoni.
Lena zaprepašteno pogleda u čovjeka obrasle i zapuštene brade. „Gdje si do sada bio?“
„U knjižnici.“

..sve se suzdržavam, mislim si, fino, Ninotchka je metnula pričicu, ne bum ju sad čitala, nego tam negdi na jugu za par tjedana...ma da...naravno da nisam izdržala! Ako je to moguče, sve bolje i bolje...ima nastavak?

Boška

Puno hvala! Veseli me da se moje priče ne mogu odgađati. Slijdeća priča koja je u procesu stvaranja je u nešto malo drukčijem stilu. No, prije nego bude završena i osvane na forumu, jako bi me veselilo još komentara. Nemojte se ustručavati, volim kritiku!