Umjetničko izražavanje

First topic message reminder :

Nedavno mi je Silva rekla da već dugo nije pročitala neki moj osvrt, da joj fali taj način izražavanja pa sad otvaram novu temu...
Dakle, ovdje ću s vama podijelit nešto iz svog skromnog opusa proznih djela.
Kritika je uvijek dobrodošla!

Iznosim jednu priču koja je nastala 2007. godine...



«Kao i svaki pisac i ja imam svoje omiljeno mjesto za stvaranje djela. Upravo ova klupa u gradskom parku gdje sada sjedim. Uvijek bi ovamo došao sa svojim prijateljem i pisali bi o čudnovatim krajevima, izgubljenom svijetu, neobičnim junacima ili crvenim cvjetovima na haljini usnule djeve.»
Govorio sam tako čovjeku u crnom odijelu koji je sjedio kraj mene, ali on mi nije odgovarao. Nije govorio, šutio je. Na njegovom jednoličnom izrazu lica zamijetio sam lagani smiješak, ali nimalo ugodan. Usne su mu se mirno pomicale kao da se trude oblikovati preziran osmijeh ili sam ipak samo umislio. Usprkos pokretima tamnog čovjeka, nastavio sam svoju priču.
«Ne shvaćam gdje mi je prijatelj. Već je trebao biti ovdje sa mnom.» Pogledao sam čovjeka u tamnom koji me i dalje promatrao svojim mističnim pogledom. «Moje misli ne žele stvarati bez njegova prisustva. Nadam se da će mi prijatelj uskoro pružiti ruku te me povesti u nove puteve svojih misli.» Zastao sam na trenutak, a zatim sam upitao «Vi isto čekate prijatelja ili se samo prepuštate prirodi?» Pogledao sam tamnog čovjeka očekujući odgovor, ali on mi je samo dobacio kratak, preziran smiješak te je nastavio šutjeti.
Ponovno zagledan u tamno nebo nastavio sam govoriti «Možda se mom prijatelju ne sviđa ovo tmurno vrijeme pa mi se neće pridružiti. Uvijek kada bi tako sjedili nebo bi bilo vedro i sunce bi sjalo. Ponekad bi zapuhnuo topli povjetarac, a svo drveće i cvijeće bi bilo u cvatu. Djeca bi se igrala u šarenilu dok bi se odrasli veselo smiješili. Ovo mjesto bi bilo tako prirodno, tako neobično, tako nestvarno.»
Moju je priču omeo pokret tamnog čovjeka. Šutio sam i promatrao tajanstvenu radnju. Ugurao je ruku u džep, zatim ju je izvadio i lagano pripalio cigaretu. Ne izustivši ni jedne riječi, tamni me čovjek ponudio cigaretom, a nakon mog odbijanja, opakim mi je pogledom naznačio da nastavim svoj monolog.
«Sada je nebo tako tmurno i sivo. Cvijeće kao da je uvenulo, a drveće je golo i bijedno. Cijela priroda je siva, a i klupa na kojoj sjedim je tamna. Nigdje oko mene nema života. Ja sjedim ovdje sam u svom neobično tamnom odijelu. Sada je ovo mjesto tako tmurno, tako tiho, tako nepodnošljivo.»
U tom sam trenutku zašutio jer me obuzeo osjećaj ljutnje i nervoze. Depresija mjesta je počela djelovati na moje misli, a njegova tama je napadala moje tijelo. Nikada se još nisam tako osjećao te sam pogledao tamnog čovjeka kao da tražim odgovor. On je i dalje šutio i smiješio mi se onim istim prezirnim osmijehom. Počela me nervirati njegova ravnodušna pojava te sam gotovo u ludilu pitao tko je on. Čovjek se opako nasmiješio i izgovorio svoje jedine riječi od kako smo se sreli «Ja sam sjena. Tvoj te prijatelj napustio!»
Tada sam shvatio da razgovaram sa sjenom tame, sjenom smrti. Shvatio sam da ljudi i dalje žive u onom šarenilu, u onom prirodnom svijetu samo što im ja više ne pripadam jer ja više nemam svog prijatelja.
Dok sam udisao tek dim zapaljene cigarete, sjena me snažno obgrlila i pokazala mi moju stvarnost, moje vrijeme bez prijatelja, moj pusti život bez mašte. Nisam uspio progovoriti, a sjena mi se prezirno nasmiješila i nestala.
Ostao sam sám. Ostavljen od prijatelja sjedim na istom mjestu iako moje tijelo polako nestaje. Zlotvori što me vuku prema zemlji ostaju moje posljednje djelo, moja nada da će me pamtiti, da će ćuti moj glas iz dubine, moj jecaj iz groba.

---

---

„Postoje mnoga mjesta kamo možemo otići.“ Pogledao ju je neodlučnim pogledom.
„Da.“
„Možemo odmah otići.“
„Možemo.“ Odgovorila je ne pogledavši ga. Uzeo je metalnu žličicu i počeo je miješati šećer u svojoj kavi.
„Mogu li uzeti tvoj šećer?“
„Uzmi!“ Pružila mu je neotvorenu vrećicu šećera.
„Što nas sprečava da odemo?“
Digla je pogled prema njemu. Nastala je tišina.
„Ne osjećam se dobro među ovim ljudima. Pomalo me koče. Nisam posve sretna.“
„Poput neznanca!“ Nastavio je miješati kavu. Konobarica je stavila krišku pite na stol te nestala iza separea. Uzeo je vilicu i počeo jesti svoj kolač. Promatrala ga je u tišini.
„Da, poput neznanca.“ Odgovorila je.
„Ne sviđa mi se njihova pasivnost i neprestano žaljenje.“ Vilicom je skupljao preostale mrvice.
„Previše napetosti.“
„Možemo biti sretni drugdje.“
„Život je negdje drugdje!“ Nakratko se zamislila. „Bit će nam dobro zajedno.“
„Idemo li?“ Podigao je pogled prema njoj.
„Kamo?“
„Nekuda. Postoje mnoga mjesta.“
Nepomično ga je promatrala. „Idemo!“
„Odmah?“ upitao je i dalje je pozorno gledajući.
„Odmah!“
Nastavili su piti kavu u tišini.

...znaš, ova jednostavnost i minimalizam...
... i odnos riječi, misli, djelovanja...
...početak, sredina, kraj, zaključak.
Poruka.

Bravo.

Crnokosa djevojčica s knjigom i iskaznicom strpljivo čeka svoj red. Njezinu smirenost koja priželjkuje nove stranice knjige smete pseći lavež. Potrči do prozora kako bi mahnula psiću. Razigrano čupavo stvorenje posve smete crnokosu djevojčicu te ona posve zaboravi na knjigu.
Kroz uprljano prozorsko okno gleda psića i oči joj zablistaju djetinjom radošću. Uz prozorsko staklo gledaju se crnokosa djevojčica i čupavi psić, a u očima im se zrcali iskrena radost dok materijalni svijet kao da nestaje među njima.
Stara istrošena knjiga stoji na knjižničarskom pultu dok su djevojčine oči uprijete u prozorsko okno. Ipak je ona još uvijek samo dijete.

Draga Ninotchka....tvoje pero nema granica! Tople jednostavne priče pa zatim mistične fantazije....sve je to u tebi. Sretni smo što možemo pratiti tvoju riječ...znaš kako se kaže "blago nama"! Divno, hvala ti.

Silva

p.s: avatar ti je zuuuuper

Zaista mi je divno pročitati ovakve komentare. Ne postoji ništa ljepše za jednog pisca od zadovoljne publike. Tada je siguran da vrijedi i da mu pero djelotvorno. U tim se naizgled malim gestama krije istinsko ispunjenje i sreća, a sama spoznaja da postoje ljudi koji potiču inspiraciju i ispunjuju duh, omogućuju piscu vječni život.
Puno Vam Hvala!
Nina

„Želim biti dio tvojeg života!“ Nasmiješila mu se nekim prenaglašenim entuzijazmom.
„Ali ti jesi dio mojeg života.“
„Nisam.“ I dalje se ushićeno smiješila.
„Kako nisi?“ Bio je ozbiljan i pomalo neodlučan. Gledao ju je hladno i sa strahom. Nije mu bilo do smijeha. Vjerojatno ga je mučilo nešto u nutrini, nekakvi neobjašnjivi osjećaji. Ali ih nije htio priznati.
„Nisi me prihvatio kao svoj života.“ Izgovorila je veselo i opušteno. „Mi smo zajedno, ali nisam dio tvojeg života. A željela bih biti. Ti si postao dio mojeg.“
Nevoljko ju je promatrao šuteći. Nisu mu se svidjele njezine riječi koje su se ticale njegovog života, no ipak je promišljao o njima i nastojao ih konstruirati. Promatrao je poletne pokrete njezina tijela dok je veselo poskakivala uz rijeku. Zatim je stala i zagledala se u rijeku. Vidio je iskren osmijeh na njezinom licu i raširene oči koje su pune neke neodoljive radosti promatrale mirnu vodu.
„No, ako ti to ne želiš, možemo mi i dalje ovako.“ Rekla je dok su joj oči i dalje bile zavedene sjajnim treptajem vodene površine. Tada ga je pogledala zadržavši osmijeh, a u očima joj je zabljesnuo sjaj svjetlucavih treptaja. „Volim te. Svejedno mi je. Samo ne želim biti sa strane.“ Nakratko se zamislila, a zatim ga ponovno pogledala onom istom radošću. „Samo kažem da želim biti dio tvojeg života. Ljudi previše čekaju, čekanje je besmisleno. No, možda bih mogla onako usputno čekati, možda.“
Lice mu je i dalje bilo onako ozbiljna izraza, a zabrinutost je sve više rasla. „Što mi je činiti?“ upitao ju je.
„Slušaj što ti rijeka govori.“ Nasmiješila mu se.
Još ju je trenutak promatrao, a zatim je uputio preziran pogled u rijeku. Sve mu se to činilo bezvezno i besmisleno. Odjednom je njegovu nezainteresiranost zaokupila pojava misli „Mogla bi te zaboraviti.“

To je ona situacija kada prekopavate stare arhive i onda izvučete nešto što biste mogli podijeliti s drugima. Ovom tekstu ima barem tri godine, ali je podosta prigodan za ovaj foruma pa rekoh zašto ne!


Kada govorimo o umjetnosti, govorimo o ljepoti. Ljepoti koja izvire iz umjetnikove duše. Ljepoti koja se rađa iz vrela entuzijazma, impresije, strasti. Kada govorimo o umjetnosti, govorimo o ljepoti riječi, ljepoti zvuka i ljepoti pokreta. Govorimo o ljepoti uma i izražaja.
Kada govorimo o plesu, govorimo o umjetnosti pokreta. Ples je umjetnost koja pokretom prenosi poruku. Svaki ples proizlazi iz zamisli koreografa i ostvaruje se iz duše plesača. Tako nastaje plesna grupa. No, što je plesna grupa?
Plesna je grupa mnogo više od nepoznatih ljudi koje je slučajna sudbina okupila da zajedno izvode jednake elemente. Ona je jedinstvo iskrenih emocija izraženih ljepotom. Ona je sklad dostojanstvene strasti i zanosa. Ona je...premalo je riječi kojim bi se izrazila. Ali za ples nisu potrebne riječi. Sve što treba jest osmijeh, dostojanstvo i srce. Jer upravo se tako ostvaruje savršenstvo pokreta.
Pokretom plesači komuniciraju jedni s drugima i tako komuniciraju s publikom. To je umjetnost koja je svestrana. Nije bitno kojem narodu pripadaš, koji jezik govoriš. U plesu su svi jednaki. Ta je umjetnost vođena srcem i voljom. Ples je besprijekorna umjetnost.
Toliko je misli koje se žele izraziti, a ne mogu se riječima. Toliko je strasti koje se žele prikazati, a ne mogu se djelima. Toliko je emocija koje se žele izreći, a ne mogu se izustiti. Ali svaka se takva misao, strast i emocija može iznijeti plesom. Ples ne zahtijeva ni riječi, ni djela, ni govor. Sve što zahtijeva jest pokret. Tako onaj koji zna plesati, zna i komunicirati.
Plesači iziskuju savršenstvo pokreta. Žrtvuju svoje tijelo ljepoti izražaja. Prekoravaju svaku bol da izraze strast, da izraze savršenstvo. No, prava ljepota pokreta se nalazi u nutrini plesača.
I najbanalniji ples je predivan ako je iz srca. Dakle, plesati može svatko, ali nije sve u plesnim elementima, velik je dio u srcu. Značaj plesa jest lijepa tehnika, ali ako je izražena bez emocija, ona ostaje samo tehnika. No, ako se toj tehnici prinesu emocije, tada je dosegnut pravi smisao plesa. Ples je pokret, ali za pokret je potrebna ljubav.

...ah Ninotchka...to bi svaki pedagog, trener, koreograf i dr., želio pročitati!
Ima još?

ZZZZZZZZZZZZZZZT

Kada bismo zastali kraj svakog debla i divili mu se, kada bismo svakom uplakanom djetetu pružili rupčić da obriše suze ili kada bismo pri svakom padu premišljali hoćemo li ustati, nikada ne bismo stigli na kraj puta. Vrijeme bi nas prestiglo i mi bismo ostali njegov zaboravljeni dio. Zauvijek izgubljeni u vremenu.
Kada bismo premišljali o svakom postupku koji smo učinili ili o svakoj riječi koju smo izrekli, ne bismo okusili slatkoću života, ne bismo joj se predali. Prošlost bi nas sustigla i ostali bismo samo isprazna uspomena.
No, kada bismo potplatama čvrsto gazili tlo i koračali naprijed svjesni svojeg postojanja, dostigli bismo vrijeme i postali bismo to vrijeme. Bili bismo mi sami.