Umjetničko izražavanje

Nedavno mi je Silva rekla da već dugo nije pročitala neki moj osvrt, da joj fali taj način izražavanja pa sad otvaram novu temu...
Dakle, ovdje ću s vama podijelit nešto iz svog skromnog opusa proznih djela.
Kritika je uvijek dobrodošla!

Iznosim jednu priču koja je nastala 2007. godine...



«Kao i svaki pisac i ja imam svoje omiljeno mjesto za stvaranje djela. Upravo ova klupa u gradskom parku gdje sada sjedim. Uvijek bi ovamo došao sa svojim prijateljem i pisali bi o čudnovatim krajevima, izgubljenom svijetu, neobičnim junacima ili crvenim cvjetovima na haljini usnule djeve.»
Govorio sam tako čovjeku u crnom odijelu koji je sjedio kraj mene, ali on mi nije odgovarao. Nije govorio, šutio je. Na njegovom jednoličnom izrazu lica zamijetio sam lagani smiješak, ali nimalo ugodan. Usne su mu se mirno pomicale kao da se trude oblikovati preziran osmijeh ili sam ipak samo umislio. Usprkos pokretima tamnog čovjeka, nastavio sam svoju priču.
«Ne shvaćam gdje mi je prijatelj. Već je trebao biti ovdje sa mnom.» Pogledao sam čovjeka u tamnom koji me i dalje promatrao svojim mističnim pogledom. «Moje misli ne žele stvarati bez njegova prisustva. Nadam se da će mi prijatelj uskoro pružiti ruku te me povesti u nove puteve svojih misli.» Zastao sam na trenutak, a zatim sam upitao «Vi isto čekate prijatelja ili se samo prepuštate prirodi?» Pogledao sam tamnog čovjeka očekujući odgovor, ali on mi je samo dobacio kratak, preziran smiješak te je nastavio šutjeti.
Ponovno zagledan u tamno nebo nastavio sam govoriti «Možda se mom prijatelju ne sviđa ovo tmurno vrijeme pa mi se neće pridružiti. Uvijek kada bi tako sjedili nebo bi bilo vedro i sunce bi sjalo. Ponekad bi zapuhnuo topli povjetarac, a svo drveće i cvijeće bi bilo u cvatu. Djeca bi se igrala u šarenilu dok bi se odrasli veselo smiješili. Ovo mjesto bi bilo tako prirodno, tako neobično, tako nestvarno.»
Moju je priču omeo pokret tamnog čovjeka. Šutio sam i promatrao tajanstvenu radnju. Ugurao je ruku u džep, zatim ju je izvadio i lagano pripalio cigaretu. Ne izustivši ni jedne riječi, tamni me čovjek ponudio cigaretom, a nakon mog odbijanja, opakim mi je pogledom naznačio da nastavim svoj monolog.
«Sada je nebo tako tmurno i sivo. Cvijeće kao da je uvenulo, a drveće je golo i bijedno. Cijela priroda je siva, a i klupa na kojoj sjedim je tamna. Nigdje oko mene nema života. Ja sjedim ovdje sam u svom neobično tamnom odijelu. Sada je ovo mjesto tako tmurno, tako tiho, tako nepodnošljivo.»
U tom sam trenutku zašutio jer me obuzeo osjećaj ljutnje i nervoze. Depresija mjesta je počela djelovati na moje misli, a njegova tama je napadala moje tijelo. Nikada se još nisam tako osjećao te sam pogledao tamnog čovjeka kao da tražim odgovor. On je i dalje šutio i smiješio mi se onim istim prezirnim osmijehom. Počela me nervirati njegova ravnodušna pojava te sam gotovo u ludilu pitao tko je on. Čovjek se opako nasmiješio i izgovorio svoje jedine riječi od kako smo se sreli «Ja sam sjena. Tvoj te prijatelj napustio!»
Tada sam shvatio da razgovaram sa sjenom tame, sjenom smrti. Shvatio sam da ljudi i dalje žive u onom šarenilu, u onom prirodnom svijetu samo što im ja više ne pripadam jer ja više nemam svog prijatelja.
Dok sam udisao tek dim zapaljene cigarete, sjena me snažno obgrlila i pokazala mi moju stvarnost, moje vrijeme bez prijatelja, moj pusti život bez mašte. Nisam uspio progovoriti, a sjena mi se prezirno nasmiješila i nestala.
Ostao sam sám. Ostavljen od prijatelja sjedim na istom mjestu iako moje tijelo polako nestaje. Zlotvori što me vuku prema zemlji ostaju moje posljednje djelo, moja nada da će me pamtiti, da će ćuti moj glas iz dubine, moj jecaj iz groba.

---

---

...jako dobro, mračno, snažno...napred Ninotchka

....dakle Ninotchka, ti si svestrana mlada dama, vrutak raznolikih iznenađenja!!! Hmmm, da, doista vrijedi ona stara.poslovica...tiha voda, brege dere...! Go Ninotchka, go....

Silva

...pa kad smo več kod toga i tebi jako dobro to ide...ajmo cure!!!!
Jakoo si kreativna, duhovita, svestrana...

...pa kad je več Ninotchka probila led, znam da ima u dvorani vas, kaj volite pisati...s obzirom da nas ima puno kaj volimo čitati dobro štivo, razveselite nas...napravimo novi topic...

Evo mene opet! Da nebi ispalo da sam posve mračan pisac (iako je to nekako glavna osobina mojih djela), evo nešto malo vedrije. Ova je pričica nastala tamo negdje 2006. godine, ustvari samo nekoliko mjeseci prije prethodno objavljene.



Sjedio sam u zagušljivoj prostoriji gradske pošte. Vrućina je ispunjavala prostor, a ustajali zrak je kružio oko visokih zidova. Moja je smjena završavala te čekajući drugog zaštitara, promatrao sam mušterije preko otvorenih novina. Ljudi su nestrpljivo čekali te žurno odlazili, a pošto novine nisu sadržavale zanimljivi članak i ja sam nestrpljivo čekao kraj reda.
Nije prošlo mnogo vremena kada su se ulazna vrata naglo otvorila te je kroz njih istrčala djevojka u tamnoj jakni. Kosa joj je bila raščupana, a udisaju uznemireni jer je vjerojatno trčala cijelim putem. Odahnula je vidjevši dužinu reda te je popravivši kosu stala na kraj. U jednom trenutku je izvadila malu knjigu i stala čitati čekajući svoj red.
Začuđeno sam gledao neobičnu pojavu. Bila je toliko neobična, a toliko posebna. Stajala je u tom dugom redu i čitala. Tanka se knjiga svijala u njenoj ruci dok su joj oči pozorno pratile slova. Osmijeh joj je zasjao na licu svaki puta kada bi okrenula stranicu. Bio je to najdivniji prizor koji sam ikada vidio. Osjećao sam se gotovo jadno gledajući smirenu djevu kako zanesena čita Edgara Alana Poea dok sam se ja zabavljao stripom iz jutarnjih novina.
Red se pomaknuo te je djevojka s knjigom došla do pulta. Tanku knjigu je stavila u unutarnji džep kratke jakne te je stala prekapati novčanik tražeći račun. S ganućem sam promatrao djevu koja me očarala položivši knjigu kraj srca dok je plaćala račune.
Obavivši svoj posao, djevojka je krenula prema vratima. Na odlasku je zapazila moju pojavu, sramežljivo mi se osmjehnula te je izjurila na ulicu. Ubrzo nakon njenog odlaska, pojavila se moja zamjena te sam požurio ne bi li dostignuo djevojku s knjigom. Na moju žalost stigao sam prekasno te je moja predivna djeva već nestala.
Te noći nisam mogao spavati jer su mi glavom prolazile misli o djevojci, knjizi i toj jedinstvenoj pojavi. Neka unutrašnja jeka me nagovarala da počnem čitati. Nisam mogao smiriti svoje misli koje su gorjele radoznalošću jer su željele znati što je djeva čitala. Čak sam došao do pomisli da kupim onu istu knjigu koju je imala.
Ujutro sam se zaputio na posao pokušavajući zaboraviti na jučerašnju pomisao. Osjećao sam se tako čudno i zaljubljeno razmišljajući o svom činu. I dok sam tako lutao svojim izgubljenim mislima ugledao sam djevu na obližnjoj klupi gdje sjedi i čita. Moja je znatiželja zavirila na korice knjige kako bi doznala što ovoga puta zabavlja moju djevu. „George Gordon Byron“ pisalo je velikim slovima na knjizi, a zatim naslov “Don Juan” . Odlučio sam prići djevi, ali u istom trena ona se uzdigla i požurila ulicom.
Prolazeći kroz gužvu, plava knjižica je ispala iz djevine torbe. Nije primijetila da je izgubila knjigu te sam odmah požurio da je dohvatim.
“Oprostite, ispalo vam je!” obratio sam joj se sa strahom u glasu. Djevojka se okrenula skinuvši onaj vragolasti osmijeh. U prvom trenutku je nešto promrmljala, a zatim je progovorila.
"Zadrži je. Ja sam je pročitala nekoliko puta.” rekavši zagonetne riječi, djeva je nestala prije nego sam uspio odgovoriti.
Stajao sam nasred ulice s knjigom u ruci. „Sergej Jesenjin: Pjesme“ pisalo je na knjizi. Iako nikada nisam mario za književnošću i čitanjem, ona ista znatiželja me tjerala da proučim svoj poklon. Otvorio sam knjigu i počeo čitati


Glasile su prve dvije strofe jedne pjesme. Stihovi su me potakli na razmišljanje te se ponovo probudila želja da kupim knjigu. Nikada nisam volio čitati i nikada nisam mogao ni zamisliti da bih u knjizi mogao naći svoju dušu, svoju ljubav, svoj život. Ali ipak moja radoznalost je bila prevelika te sam odlučio kupiti zbirku Edgara Alana Poea.
U prvom trenutku svog slobodnog vremena sam požurio do prve knjižare kako bi ostvario svoju neobičnu želju. Vjerojatno sam prvi put u životu došao u knjižaru te sam nesigurno tražio odabranu knjigu.
Viktor Hugo, Dante Alghieri, J.D. Salinger, Calderón de la Barca, Hermann Hesse, Umberto Eco, Jean-Paul Sartre, William Faulkner, Guy de Maupassant, Johann Wolfgang Goethe... Imena su se nizala jedno za drugim, a ja sam se gotovo izgubio pretražujući knjige. Napokon sam našao Poeovu zbirku. Otvorio sam knjigu te počeo čitati prvu pjesme koju sam ugledao:


“Edgar Allan Poe! Jedan od mojih najdražih uz velikog Shakespearea, naravno!” začuo se radostan glas koji me prekinuo u čitanju. Kada sam se okrenuo ugledao sam djevu kako mi se smiješi onim vragolastim osmijehom. U ruci je držala djelo Oscara Wildea kojemu zbog njenih pokreta ruke nisam uspio pročitati naslov.
“Pročitaj Gavrana! Moja omiljena pjesma.” Djeva se i dalje neobično smiješila.
“Ti stvarno voliš čitati?” To su bile moje najgluplje riječi koje sam mogao u trenutku izustiti. Djeva se nasmijala te mi pružila podeblju knjigu
“Uzmi ovo, to će ti se sigurno svidjeti.” Bio je to Bistri vitez Don Quijot od Manche, djelo Miguela de Cervantesa.
“A kada proučiš lakša djela, uzmi Shakespearea. Svakako upamti, meni najdraži, 18. sonet


Djeva je stala citirati sonet dok su moji osjećaji postajali sve neobičniji. Uz njene riječi moja je duša žarila, moje su misli gorjele umjetnošću.
“Vjeruj mi, znam što će te usrećiti!” Uz osmijeh, djeva me u trenutku napustila, a ja sam ostao stajati zadubljen u svoje uzbrkane misli.
Zbunjen zbog nereda koji je vladao u mojoj glavi, pogledao sam knjige u svojoj ruci. Nasmijao sam se kada sam shvatio da želim kupiti knjigu samo zato što ju je čitala neka djevojka koja mi se sviđa. Odlučio sam vratiti knjige i produžiti svojim putem, ali neka unutrašnja sila me nagovorila da samo zavirim u pjesmu koju mi je djeva predložila. Otvorio sam stranicu i stao čitati


Pogođen uzburkanim valom prikrivenih osjećaja sa novim početkom u svojim mislima, zaklopio sam knjigu i krenuo prema blagajni.
Prošlo je podosta vremena od mog susreta s djevom i od kupnje moje prve knjige. Djevu više nisam viđao, ali je osjećam u svakom stihu, na svakoj stranici, u svakom završetku i pri svakom dodiru nove knjige. Nikada nisam pomislio da će moja duša izroditi prikrivenu strast te će ona postati dio mene.
Sjedim tako u zagušljivoj prostoriji gradske pošte. Vrućina ispunjava prostor, a ljudi nestrpljivo čekaju u redu. Moja će smjena uskoro završiti te dok čekam drugog zaštitara, uživam čitajući Shakespearea.

...super, imaš još kaj?

Hvala, hvala...naravno da imam, al' treba malo pauze između objavljivanja tak da se publika ne zasiti i da stigne iskritizirati...a i meni treba vremena da pregledam kaj je vrijedno foruma...uskoro nešto novo...

Za promjenu, jedna pjesma u prozi...potpuno nova...

„Napokon je došao taj dan! Napokon se vraćam kući!“ veselo uzvikne Sergej Andrejevič Kaminski zatvarajući ulazna vrata. Osjetivši toplinu prostorije, Sergej skine dugi kaput i žurno potrči u spavaću sobu.
„Nemam još puno vremena.“ mislio je uzimajući knjige iz polica i trpajući ih u crni kovčeg.
„To bi bilo sve!“ odlučno uzvikne Sergej spremivši svoje kovčege. Odijevajući crni kaput, iznese teške kovčege te zaključavši vrata krene prema željezničkoj postaji. Skriven iza toplog kaputa, Sergej je žurno prolazio ulicama dok je snijeg sve više padao te mu tako otežavao put. Samo nekoliko metara od svog studentskog stana, spusti teške kovčege na mokru zemlju kako bi otresao snijeg sa crne kose koji mu je počeo padati niz oči. Dok je tako uklanjao nezgodnu prepreku, začuje neki neobičan šum te se naglo okrene. Vidjevši da u ulici nema nikoga, Sergej nastavi sa svojom namjerom.
„Oprostite, možete mi reći gdje je željeznička postaja?“ neki nježan glas se obrati Sergeju. On se okrene te ugledavši zelene oči reče „Tamo ravno...“ Sergeju zastane mu glas zamijetivši dugokosu djevojku odjevenu tek u uske traperice i tanku vestu. Zbunjena pogleda, Sergej nastavi „Pođi sa mnom.“ Djevojka prihvati poziv te oblikujući vragolasti smiješak krene za Sergejom.
Dok su hodali prema željezničkoj postaji, Sergej Andrejevič Kaminski neprestano pogledavajući prema djevojci napokon upita „Odakle si ti?“
Djevojka uperi ozbiljan pogled pred sebe i uz vragolasti smiješak reče „Iz jednog dalekog kraja!“.
Sergej se zbunjeno nasmiješi te ponovno upita „Dakle, nisi iz Rusije?“ Djevojka se kratko zamisli te odmah ozbiljno odgovori „Možda.“ Sergeja pomalo zbuni taj mističan odgovor te znatiželjno upita „Kako ti je ime?“
„Kako ti želiš!“ smireno odgovori djevojka.
Sergej se nije dao smetnuti te odmah reče „Tainstvennyjja?“
„Može! Sviđa mi se, ako ti tako želiš!“ djevojka se veselo nasmiješi. Posljednji djevojkin odgovor posve zbuni Sergeja te produženim korakom požuri prema željezničkoj postaji.
„Evo nas!“ uzvikne Sergej „Kamo ti putuješ?“
„Ja ne putujem.“ veselo reče djevojka.
„Čekaš nekoga?“ upita Sergej.
Djevojka se malo zamisli te veselo reče „Da, možda!“
Sergej Andrejevič Kaminski pogleda djevojku te još uvijek zbunjeno reče „Ja bih morao ići na peron.“ zatim se zaustavi i stane prekopavati po svojoj torbi „Gdje mi je knjiga?“
„U desnom džepu kaputa!“ veselo uzvikne djevojka. Sergej ispusti svoju torbu i izvadi knjigu iz svog džepa. Nasmije se i obrati djevojci „Hvala! Kako si je vidjela u mom džepu?“
„Nisam je vidjela!“ reče djevojka.
Sergej zaprepašteno pogleda djevojku te reče „Morao bi poći. Putujem za...“
„Kirov!“ nadoveže se djevojka.
„Kako znaš?“ još uvijek zbunjeno upita Sergej.
„Jednostavno znam!“ djevojka se nasmiješi.
Sergej se zamisli te upita na glas „Na koji peron trebam ići?“
„Na peron 3!“ uzvikne djevojka.
„Sigurno?“ upita Sergej.
„Sigurno!“ reče djevojka te se oboje zapute prema peronu broj 3.
Došavši na peron 3, Sergej Andrejevič Kaminski ugleda ploču s ispisanim peronima i rasporedom polaska vlakova. Shvativši da je došao do pogrešnog perona, očajno se obrati djevojci „To je krivi peron! Trebam ići na peron 9!“ Prije nego je uspio dovršiti rečenicu, stane brzo trčati te djevojka krene za njim. Zapuhan od trčanja, Sergej se zaustavi na peronu i očajno baci na smrznuto tlo „Prekasno!“ prošapta „Vlak je već otišao.“
Djevojka odahne te sramežljivo upita „Kada si već zakasnio na vlak je li mogu poći s tobom?“
„Svejedno!“ tužno reče Sergej te se bezvoljno uzdigne i krene prema svom studentskom stanu. Djevojka se nasmiješi onim vragolastim osmjehom te požuri za Sergejom.

„Sve što sam htio je samo doći kući za blagdane.“ reče tužno Sergej. Djevojka ga pogleda i veselo reče „Barem ćeš moći uživati bez prigovora roditelja!“
„Šuti!“ ljutito vikne Sergej „Zbog tebe sam i ostao ovdje. Ovo je bio posljednji vlak za Kirov.“
„Možeš ići kući vlakom u ponedjeljak.“ utješno reče djevojka.
„Ali tako neću biti sa svojom obitelji na blagdane.“ reče Sergej tužno.
Djevojka se radosno nasmije te reče „Gledaj to s pozitivne strane, blagdane možeš provesti sa mnom!“
„Zašto? Ti si ona koja me spriječila u ostvarenju moje želje.“ Sergej Andrejevič Kaminski uperi tužan pogled u prozor do fotelje. Djevojka se približi Sergeju te utješno reče „Ionako nisi htio biti na tom vlaku.“
„Zašto tako misliš?“ Sergej uperi radoznali pogled prema djevojci.
„Upali televizor i pogledaj vijesti.“ Djevojka se nasmiješi onim istim vragolastim osmjehom.
Sergej Andrejevič Kaminski se, opako promatrajući djevojku, sagne do televizora i pronađe program s vijestima. „Govore o nekom političaru. Kakve to ima veze s mojim putom?“ Pomalo bezvoljno, ali ipak znatiželjno upita Sergej te pogleda djevojku.
„Čekaj.“ reče djevojka ozbiljno te uz nježan osmjeh pogleda na sat. „Sad slušaj!“
Na posljednje djevojkine riječi Sergej usmjeri ozbiljan pogled u televizor te stane slušati:
Upravo smo primili informaciju da je vlak iz smjera Moskve prema Kirovu doživio nesreću. Vlak je skrenuo s pruge te padajući s mosta izgorio. Nema preživjelih, a forenzičari još uvijek istražuju da li se radi o nesreći ili je šteta na vlaku doista namjerno počinjena.
Sergej Andrejevič Kaminski zaprepašteno pogleda djevojku te sa strahom u glasu upita „Tko si ti?“
„Tvoj anđeo čuvar!“ djevojka se sarkastično nasmije.

(2007.)

..pjesma u prozi mi je fantastična, nisam stigla pročitati ono kaj slijedi, pa se veselim, kad dojdem sa treninga...bravo Ninotchka...

Ninotchka, močna je tvoja slavenska duša!! 2 x harašo ( ispričavam se poznavateljima ruskog jezika i pisma )!

Silva

Noćas bih mogla istrošiti inspiraciju i napisati stihove. Stihove boli sreće ili uzbuđenja. Stihove koji bi iscijedili sve moje trenutne misli i zacrnili papir. Želim napisati pjesmu. Pjesmu koja duže vrijeme izjeda moje misli. Ali ja ne znam pisati pjesme, ja ne posjedujem poeziju.
Ja sam samo isprazni umjetnik koji iscrpljuje prozu. Ja sam iscrpitelj riječi i zloduh umjetnosti. Ja sam samo siromašan čovjek koji ne dostiže poeziju. Ne mogu stvoriti pjesmu.

(2008.)

Kratko i močno...

...oćemo još, oćemo još, oćemo još...Ninotchka sjedni 5!

Ah, kaj bi ja bez Silve
Puno hvala na ovim divnim i originalnim komentarima...naravno Boška i tebi se zahvaljujem.
Ne znam jel' ima lijepšeg osjećaja od posjedovanja nestrpljive i zadovoljne publike!
Nastavak uskoro!

Evo nešto malo drukčije. Dakle, ovaj esej-priča je zapravo moja srednjoškolaska zadaćnica, ali mi se učinila dovoljno zanimljiva da se pridruži ostalim djelima. To je jedna od onih zadaćnica koje su dobile profesorski komentar "Maštovita zadaća!" Pa sad prosudite sami.



Lutam mračnom sobom u potrazi za nadom, odgovorom, slobodom. U pozadini čujem zveket lanaca dok padam u tamnu dubinu. Neka nepoznata pojava se njiše iznad moje glave i neobičan lik leti oko sobe. Jezovite me misli proganjaju, a prikrivena me želja tjera da pobjegnem, da se spasim. Ugledavši oči crne sablasti što leti, ostajem uplašeno stajati. Moje tamne misli o gavranu koji me tajanstveno nadzire, naglo prekine neka sjena te me odvuče u čudnovati kraj.
Ta sjena mi nešto govori, ali moje uzbrkane misli prate nepoznato mjesto. Sjena čvrsto drži moju ruku i žurno me vodi tajanstvenim putem. Preskačemo rijeku i približavamo se pustom brdu. Zaustavljam pogled na neobičnom brdu i neki me jezoviti osjećaj obuzme jer na tom brdu stoji natpis „Tuga“. Začujem neobičan šum te se naglo okrenem kada ugledam gavrana što me prati. Od neobične pojave odostraga, obuzme me strah te žurno nastavim svoj tajanstveni hod. Očaj napada moje misli te još jednom pogledam u neobično brdo i zamijetim da su se slova promijenila. Sada na tom brdu piše “Tišina”. Pokušavam smiriti strah u tijelu, ali me sjena naglo baca u tamnu jamu. Još veći strah i očaj me obuzmu jer shvatih da ležim u grobnici. Ugledam spomenik na kojemu stoji ime Annabel Lee. Ležim sada u tom grobu uz sumorno more i pokušavam odvratiti pogled od izbijenog oka crnog mačka koji me promatra. Obuzme me neobična jeza te počnem vrištati. Od mog vriska sve pojave nestadu u mraku.
Lagano se budim iz tajanstvenog svijeta Edgara Allana Poea. Još uvijek zavedena njegovom mračnom maštom, stavljam knjigu na stol. Strah još uvijek progoni moje tijelo dok razmišljam o jezovitim djelima i njihovom mračnom piscu.
Možda je Poe uistinu bio mračan i jezovit, ali svatko tko pročita neko njegovo djelo shvati da je zanimljiv i privlačan. Njegova stravična djela polako postaju moja opsesija jer iako mračan i jezovit, stvorio je jedinstvena djela u književnosti.
Možda ja nisam najbolji kritičar i možda ne znam ocijeniti književno djelo, ali znam da čitat Poea prestat neću “Nikad više!”

...kaj ti je mašta!!! Bunar bez dna! Draga N. tvoj bunar je dubok i neistražen al ti se u njemu jaaaako dobro snalaziš! Očito je da se netko s tim rodi a netko ne a vrijeme mu pruža priliku da svoj talent ispolira i to podjeli sa običnim pukom koji u tom uživa ako to želi i razumije. N, vrijeme je na tvojoj strani!

....si vidla Ninotchka, ide to i našoj Silvi, baš volim čitati vaše "dopisivanje"...

Hvala na ovom opisnom i lijepom komentaru uz ovakav val spiritualnih i filozofskih misli. Sve čekam kad bu i Silva počela objavljivati svoje radove, na dobrom je putu.
Još malo pa bi mogle napisati neku zajedničku priču!

...bilo nekad i to samo pod moraš! Ja sam konzument, slavu prepuštam onima kojima je to ljubav!

Pa i moji su prvi pokušaji počeli sa moraš i onda mi učiteljica nije vjerovala da sam to sama napisala... al' kad ste tak lijepo odrezali ovaj moj metaforički kompliment, onda jedino mogu poručiti drugima da se ugledaju na vaše originalne komentare koji me svaki puta nanovo oduševe...Go, Silva!

Iznosim vam nešto posve novo i drukčije.
Ovo je jedan od onih holdenkofildovskih eseja nastalih uz šalicu kave (iskreno, ovaj je nastao uz čašu vode, ali svejedno).
U fazi svog nastajanja, preobratio se u poklon. Zato očekujem višestruku kritiku prije nego ga poklonim.


Mnoge je ljude teško rasplakati. Kao da im je srce od željeza, ali to ne mora biti tako. Ipak, nekim se ljudima teško nasmijati. Postoje ljudi koji mogu prosjediti dva i pol sata kazališne komedije, a da se ni jednom ne nasmiju. Shvaćam ako je komedija loša, no takvi se ljudi ne smiju ni kvalitetnim komedijama. S druge strane, postoje ljudi koji se lako rasplaču, ali i lako nasmiju.
Moja majka je jedna od onih osoba koje je izrazito lako nasmijati. Ona ode u kazalište kako bi se zabavila. Sposobna je smijati se čak i na tragedijama ili tužnim dramama. Pa tako protagonistica kaže „U ovim je urnama sahranjen pepeo moje obitelji. Ovo je moja obitelj u prahu!“ a moja se majka odvali smijati svojim uobičajeno glasnim smijehom.
No, ne samo na tragedijama, istim se smijehom koristi na svakoj kazališnoj predstavi. Ponekad gotovo da i nema razmaka između novog prodora smijeha. Kada se cijela publika smije, moja je majka najglasnija, a kada svi šute, ona se uvijek nečemu nasmije. Pa tako dok glumci odvale neku banalnu rečenicu, svi šute jedino se moja majka naznači smijehom. U takvim trenucima zvuči kao glasnogovornik cijele publike koji glumcima daje znak da se publika zabavlja.
Ponekad se zbog njezinog smijeha ljudi počinju okretati i djeluju iznervirano. Meni je taj njezin neprestani smijeh nekako simpatičan. Pokazuje koliko je opuštena i slobodna, kako se došla zabaviti. Upravo je takvo i kazalište. Namjera mu je da te nasmije, rasplače, zabavi, potakne na razmišljanje i prije svega ulije značaj umjetnosti.
Nemojte misliti da je moja majka bezosjećajna nad dramama. A ne, nikako! Na kraju svake tužne priče se rasplače. Tijekom drame se smije, ali nakon završetka uvijek briše suze i govori nešto u stilu „Da, tak je! To je stvarno tak u životu!“ Pa čak i kad drama sretno završi, ona plače na kraju. Bez obzira na završetak, uvijek je pogodi tužna priča i smisao takve drame.
Dogodi se da kada izlazimo iz kazališta ljudi prezirno gledaju prema nama i agresivno se žale djelatnicama kako se jedna žena neprestano smijala. Ljudi moji, to je kazalište! Ako ne možete osjetiti njegov duh, nemojte uopće ni dolaziti!
To se događa kada ljudi posjećuju kazalište kako bi bili viđeni i kako bi kasnije mogli pričati da su bili na velikim klasicima. Kada sjede u publici drže se izrazito važno i uspravno kao da nisu uspjeli probaviti ljute papričice koje su ručali. A kada kasnije sretnete iste ljude čije bi držanje svaku balerinu nagnalo na samoubojstvo i kad biste ih upitali koji je smisao Hamletovog monologa, ne bi bili sposobni odgovoriti.
Moja majka odlazi u kazalište zbog sebe. Jednostavno uživa u kazalištu. Ono joj je kao nagrada nakon radnog dana, opuštanje i zabava. Nije joj bitno tko će je vidjeti u kazalištu, a tko neće. Niti se suviše ne zamara otkrivanjem dublje poruke i smisla velikih djela. Štoviše, ne osjeća se posebno važno ako ode pogledati neko klasično remek–djelo. Naprosto je uvijek opuštena i vedra. Tako se sjedini s duhom kazališta i ostaje zadovoljna njime. Na kraju uvijek ispadne da moja majka ostane zamijećena umjesto onih ljudi koji dolaze u kazalište izrazito iz tog razloga.
Nakon predstave ti ljudi stoje pred kazalištem i dok im nosovi zapinju za zvijezde, diskutiraju o predstavi i toliko uzvišeno nastoje prodjeti njezin smisao da cijelo jedno društvo boema propada u svojim grobovima.
Moja majka prolazi kraj tih ljudi opušteno i nasmijano. Uvijek izgleda tako vedro i prirodno. Spomenuti bi se ljudi trebali malo ugledati na nju.
Ipak, takva je samo moja majka!

...haiku: Za Majčin dan! Mamica buju zadovoljni!

Naježila sam se... You go girl!